Live. Love. Laugh.

Dobro jutro I laku noc andjele. Fali. Neopisivo. Boli. Jednako.

Ovo je nas dan, paps. Nekome pocetak a nekome kraj. Da li znas da onog trena kada su me spustili u tvoje narucje, andjeo na tvom ramenu je otkucao 12tu godinu ostatka tvog zivota. U mene je udahnuo novi i otvorio mi oci. Oci pune radosti i ponosa, sto tebe mogu zvati ocem. I onda kada kazu, to je bezumno, prihvatiti moj pocetak a tvoj kraj, ja kazem da nije. Kazem da ne shvataju sustinu tvog odlaska na ovaj dan. Nisi otisao da bi me obiljezio, vec da bi se zadrzao. Neki ce zaboraviti na danasnji dan upaliti svijecu, ali ja necu. Nikada. I jednako radosno, djetinjasto, kao onda, zamisljacu zelju dok duvam svjecice. Ne bi li nasa mastanja ocuvala. A zvijezde padalice? Ne volim kao ni onda. Kada zvijezda padne, jedan zivot se ugasi. Kao prije tacno 8 godina, kada je ona zvijezda koju smo gledali sa prozora, ugasila tvoj.  Odnijecu ruze, roze i crvene, kao one koje smo sadili kraj kamelije. Poljubiti krst i mozda zaplakati. Ne od tuge, vec od sjete.  Pomislicu kako vrijeme leti, a ti ostajes. Kako kise padaju ali tvoje ime ne brisu. Kako sunce sija ali tvoj lik ne blijedi. I nasmijacu se, kroz vazduh te zagrliti i pomoliti se.

P.S. Bio si u pravu. Nema curice na planeti kao sto sam ja. Samo ja imam tebe za andjela cuvara. Hvala ti ljubavi neiscrpna, hvala radosti nepresusna. 

Shvatio sam da sam grijesio. Da sam trcao ka necemu uzvisenijem, ne znajuci da iza sebe ostavljam rasulo. Bio sam mlad I neobuzdan. Pravdam se tako, ali ne dovoljno. Njoj sam rekao kako je krivac za svo ovo nase rastavljeno vrijeme mladost. Ona je prihvatila, ali ja nisam. Tu smo opet, kao nekada, pricamo i gledam je u suzne oci. Moje oci ne kaplju. I cudi se. Zna  kako to nije normalno za mene, ali ne zna da sam do sada prevazisao sve faze mladosti, pa i plakanje, ostalo je u meni negdje duboko kao izraz slabosti i tuge. I opet smo se zagrlili, oprostili. I gledao sam je kao nekada, shvatajuci da je jedina ona umjela da se raduje tudjoj sreci.  Kaze, falilo joj je ovo nase. I meni je.

I onda smo zacutali. Ja, jer pomislih kako ce sve ovo ponovo prestati. Ona vjerovatno, isto. Pitala je za ljubavi, sudjene i nesudjene. Ja nisam pitao, znao sam. Odgovarao sam tako da joj saopstim sve, bez izuzetaka. I slozila se sa mojim izborima. Znam, nije se slozila zbog sebe, i da bi ona uradila suprotne stvari, slozila se zbog mene znajuci da to sada nista ne mijenja. Kupismo dva priveska, sa delfinima, identicna. Da se jednom pronadjemo ako se ponovo izgubimo.  

Ona onda sagnu glavu i rece mi da ne uzimam sve na sebe, ona ce ponijeti pola krivice. Bice tako teret laksi. Nije mogla da kaze, ali znao sam, nisam bio sam na zlocinackoj klupi. Postoji nesto sto ne smije da kaze, jer bi to poljuljalo nasu ljuljasku. Ja precutah, plaseci se, opet ce biti kraj.