Šta ako?
Spustiš roletne, tiho stisneš kvaku, ugasiš svjetlo i legneš. Gledaš u tačku koju si ni sam ne znajući zašto izabrao, i plašeći se svojih misli nagovaraš sebe na san. Zatvori oči i lagano utoni. Hajde. Ima toliko stvari koje ne možeš da imaš, a možeš da sanjaš. Samo nemoj otvorenih očiju.
Ne uspijevaš. Okrenut na stranu stavljaš ruku ispod jastuka i klupčaš se. Znaš, šta ako? Šta ako se jednom voli? Kao što se jednom rađa i umire. Šta ako možeš da voliš samo jednom i to ti je što ti je? Je li to kazna ili nagrada? Jer ako volimo jednom, onda zasigurno znamo ko je naša srodna duša, smatrajmo to nagradom za dobro proživljen život. Ako pak njoj okrenemo leđa i nikada više ne nađemo pravi zagrljaj, nije li to kazna? A za šta se kažnjava? Kad nema nekog pravilnika. Previše je to zbrčkano za nekog već uveliko komplikovanog kao što sam ja. A šta je sa ljudima koji odu bez pozdrava? Da se ja pitam, kao što se ne pitam, ljude koji odu bez pozdrava namjerno, treba tretirati kao delikvente. Ljude koju odu bez pozdrava, ne svojom voljom, treba zauvijek tražiti. Izgubiti život tražeći tu istu boru na čelu i rupicu na bradi. To su ljudi koji istinski vole. Koji su uzeti za neko bolje sjutra. Iako to sjutra više neće svitati radosno kao juče.
Paps, good people always find they way. So shall we. Believe.