Live. Love. Laugh.

Svi griješimo. I da se odmah razumijemo nije svaki grijeh uzaludno napravljen. Nekada griješimo nesmotreno, nekada namjerno, nekada od prevelike brige da ne pogriješimo. Ali ti načini naših grešaka nas izdvajaju u posebne grupe ljudi. Postoji načina koliko i grešaka. Milioni. Ja sam od onih koji spadaju u svaku grupu. Ja sam ona što stalno pravi greške. A.K.A. crna ovca familije. Kad imaš sestru koja je jedan od najboljih studenata, majku koja je pored ljepote jako snalažljiva žena, oca koji je plijenio dobrotom i poštenjem, dedu Oficira, baku najveću gradsku damu, teško da ti možeš ispasti loše, zar ne? E pa zamisli, to se desilo meni. Ja sam stvorena da pravim probleme. Ja sam ona o kojoj se na familijarnim okupljanjima najčešće debatuje. Ruku na srce, nisam ja ispala tako loše. Ja sam jako duhovita. Nemam pregršt razvijenih emocija, al’ recimo da imam srce. I to je otprilike to. E sad, zavisno od strane sa koje gledaš ja sam savršena. Opet ta moja duhovitost. Da ne pretjerujem nisam ja omraženi član ovog ‘uzvišenog’ društva. Ima ljudi u ovoj familiji koji me stvarno vole. Na primer moj ujak. Moj ujak je pomorac i često nije kod kuće. On je uvijek moj golman, bio tu ili na kraju svijeta. On voli da se šali isto kao ja, i ta moja nesmotrenost je njemu simpatična. Voli kada zajedno drugima treniramo živce. Moja baka. Ona je uvijek u strahu da ne učinim neku glupost, ne jer bi to uzdrmalo njihove mirne živote, već da ja ne bih osjetila tu glupost na svojoj koži. Moje bratanične. Iako zvuči krajnje neozbiljno ali ta 14-godišnja i 10-godišnja djevojčica me stvarno razumiju. I to govori nešto o meni. One su jedne od onih ljudi koji te stvarno osjećaju. Tebe, tvoje emocije, tvoju tugu i sreću, čak i kad ni sam ne znaš šta se dešava. Te djevojčice umiju zagrljajem da utješe i pogledom nasmiju. I to bi bilo to, manje-više. Postoje ljudi koji su brižni, kao majka ili sestra. Isti ti ljudi te drže stalno pod lupom, A to iritira. Jer kad je neko kao ja pod lupom, nema tu puno šta da se vidi sem grešaka. Vremenom te greške postanu navika, i vremenom se rodi inat. Samo jer neko nije primjetio da se cijelo vrijeme boriš sa sobom. Da si nažalost, rođen nesavršen, da se greške, kao ti, dešavaju svima. Da mi ne treba pohvala samo kad nešto ne zeznem, već i kada nešto dobro uradim. A vjeruj, činim to često, samo ti ne gledaš. Jer odustaješ.

Još jedan divan dan! Sunce te budi i kud ćeš veće sreće? Inače, to nije ništa novo za nas. Nas Novljane.

Mi živimo u najljepšem gradu na svijetu. Da, da.  Herceg Novi ima oko 250 sunčanih dana godišnje, mnogo prirode i more. Ali nije to ono što mu daje dušu. Ljudi su. Svaki prosječni tinejdžer će reći da svako ovdje zabada svoj nos u tuđa posla. Zar to nije svuda tako? Little drama queens! Ima naravno i zloslutnih ljudi, ali to je okej. Da ih nema ne bismo mogli razaznati one dobre. Njih ima dosta više, ali se ne čuju. Oni ne pričaju, oni se samo osmjehuju. Ja sam kao tinejdžer. Ne baš prosječni. Ljudi odrastaju i tako svijet funkcioniše, al’ ja se nešto ne dam. Kažu da kada čovjek uspije da sačuva dijete u sebi da je to sreća. Možemo reći da ovo dijete u meni više kontroliše mene nego ja njega. Ali nema veze, bitno je da smo tu. Herceg Novi. Znate li šta je mene sem zraka jutros dočekalo? Smijeh djece. E pa gdje to još ima? Nismo mi ni bogat narod, ni Bog zna kako uzvišen. Naprotiv. Obični ljudi koji su pronašli sreću u ovih 200-tinjah kilometara. Baš to nas čini jedinstvenima. Svako svoju gradi ali i pomaže drugom da je nađe. E to je čar!

Zato se ljudi vraćaju u Herceg Novi. Jer nigdje sreća ne sija kao tu. Nigdje more ne miluje kao tu. Nigdje se noć ne oprašta od zore kao tu.

Dobro jutro najljepši grade. 

 (Dalje)