Live. Love. Laugh.

Zagrljaj

Ima li išta u cijelom univerzumu iskrenije od zagrljaja? Al’ onog pravog kad svu svoju snagu potrošiš u tom jednom zagrljaju. 21 vijek je svi nekakve fetiše čudne i bolesne imaju, kao da se takmiče ko će biti umobolniji. Pa kad kažem da je moj fetiš zagrljaj gledaju kao da sam ja za javnu psihijatrijsku ustanovu. A ne znaju oni, zauzeti su svađanjem, da kad zagrliš nekoga prenosiš svoju sreću na njega. Naravno treba biti sposoban odreći se svoje sreće. Kad bi ti znao koliko bih se ja grlila, stvarno bi mislio da su u pravu.. Al to je nešto predivno, izuzetno. Kroz zagrljaj možeš saznati sve o osobi na koju se naslanjaš. Kao na primjer, ako zagrljaj traje jako kratko i osoba brzo okrene glavu od tebe, najvjerovatnije to radi samo iz pristojnosti. Ako zagrljaj traje kratko ali je to ujedno i jak zagrljaj, to je zagrljaj pun želje, koju možda ni sam ne prepoznaje. Ako zagrljaj traje dugo i pun je emocije, a to radite često, čestitam, ta osoba te voli. Danas ljudi izbjegavaju zagrljaje, al ja kad sam bila klinka, to se radilo često. Možda otuda i ta navika. Zagrljaj mora biti obostran! Inače se vrijeđa njegovo savršenstvo. Zagrliti drugu osobu koja samo drži ruke kraj sebe je ravno šamaru. Zato treba birati ljude koje grlimo. To svakako moraju biti osobe koje volimo, ali i osobe koje zagrljajem treba iscijeliti. Nije lako odreći se svoga dijela kolača, a kamoli sreće. Zato se ljudi danas rijetko grle. Ali dok grliš onog koga voliš pružajući mu svoju sreću uzimaš dio njegove. I tako se ljudi spajaju. Tako se zaljubljuju. Tako odrastaju. Tako stare. Tako ležeći na postelji onog zadnjeg dana, sjećaju se onog jednog najiskrenijeg zagrljaja. Tako ljudi umiru sa osmijehom na licu.