Live. Love. Laugh.

Crvene i bijele ruze

Bio sam na kraju grada, na poslednjoj klupi, na kraju jedne price i na poslednjem mjestu na kojem bi me ocekivala. Gledao sam njene svatove. Gledao kako okicena kola pristizu, a djeca se igraju. Djevojcice sa vjencima od cvijeca a djecaci sa leptir masnama, bas kao sto je i mastala. Stigao je i on. Istina, nisam mu mogao naci manu. Iako se to kosilo sa veseljem nadao sam se da njena svadbena kola nece doci. Da sam rekao da sam srecan lagao bih. Zapravo to je prva istina vezana za nas. Mene i nju. Jeste lagao sam, ipak mislim da je najvise boljelo sto sam cutao. Mene ovako sebicnog i egocentricnog najvise zaboljela njegova uobrazena samouvjerenost da ce ona doci. O bio je toliko siguran da se to osjecalo kao sirce na suncu. Nepodnosljivo. Kasnila je. Proslo mi je kroz glavu da ona nikada ne kasni i da je ovo znak da ne dolazi. Da je bolje zna vec bi se pokupio i vratio poklone. Znam, lagao sam sebe. Dug veo, buket crvenih i bijelih ruza, raskosna bijela vjencanica koja se vukla za njom. Prestao sam da mislim. Cini mi se i da disem. Nesto se u grlu steglo. Brat je drzao za ruku i pokazao joj da kasne. Pustila je njegov dlan, pruzila mu buket i podigla veo. Bio sam mrtav. Nista u meni nije zivjelo. Poljubio je u celo i cvrsto zagrlio. Kao da gubi sve sto ima. Znam taj zagrljaj, i mi ga imamo u nasoj biografiji. Siroko se nasmijala i spustila veo. To mi je bilo dovoljno da znam da je vrijeme da krenem.  Nisam mogao da dopustim da moje zjenice uhvate njen korak preko praga crkve, pa sam naglo ustao. Stresao muku sa srca i na glas rekao '' nek' si srecna!'' Par koraka pred crkvom ispao joj je buket, a on je hitro skocio po njega. Ukrala je sekund i pogledala iza sebe, vidjela mene. Nasmijesio sam se, lazno kako samo ja umijem. Trepnula je. Okrenula se i cvrsto zakoracala ka oltaru. Zaplakao sam kao malo dijete.

Znate, ja sam od onih sto ne pamte datume, ne pamtim ni taj. Samo sasvim slucajno svakog 23 marta zapalim svijecu za sve pokojne ljubavi i zive pokojnike.