Zeleno, volim te
Ja slijepim. - Te dvije rijeci uz neobuzdani plac docekale su me na prepad.
Molim? O cemu pricas? - pitala sam je dok me je Sava drzao za ruku.
Ne vidim. Ne vidim. Nesto je bljeskalo i sada ne vidim polovinom oka.
Dijana ne mozes oslijepiti imas 23 godine, smiri se i podji kod doktora.
Plakali smo svi. I najmladji i najstariji, i najjaci i najslabiji. Oni koje nikada ne vidim sa suznim ocima su se lomili pred mojim. Ali smo se svi drzali kao lanci pred njom, dok je lezala u krevetu nepomicno, zureci u jednu tacku na plafonu. Zvala se Podgorica, Budva, Beograd, gdje su nam rekli da prvim letom dodje u kliniku Milos, gdje ce biti operisana. Tih par noci, su me podsjetile na one koje sam probdijela, pokusavajuci da shvatim gdje je tata otisao. Ona je spavala kraj mene a ja sam kao zaglavljeni cd ponavljala molitve koje znam. Gledajuci je onako umornu i iscrpljenu, drzeci je za ruku, kroz glavu mi je prosao svaki moment u kojem mi je objasnjavala da voli Nikolu iako joj on to ne uzvraca a ja nisam mogla da razumijem, svaki put kada bi tim zelenim ocima plakala a ja joj govorila da je preemotivna. I u toj noci sam odlucila. Pokusacu da razumijem, pokusacu da placem s njom jer je ona jedino sto imam. A sada moje jedino lezi na tom operacijskom stolu sa cvrsto stisnutim krsticem izJerusalima u ruci. Danas svi znamo njenu rodjendansku zelju. Da i dalje gleda svijet bistrim, vedrim pogledom djeteta. Bas onako kako samo ona umije.
Srecan rodjendan ljubicice. Srecan rodjendan zivote.