Live. Love. Laugh.

Žao mi je

Vjeruješ li? Žao mi je svega. I dobrog i lošeg. Dobrog što sjeća, a lošeg što boli. Žao mi je loših vremena i dana bez Sunca. Žao mi je jutra bez zagrljaja, a večeri bez poljupca u čelo. Neubranog cvijeća i ne pokupljenog kestena. Žao mi je mora bez naše barke. Nezamišljenih želja zvijezda padalica. Neodigranih partije remija. Žao mi je neodljuljanih ljuljaški i neismijanog djetinjstva. Žao mi je svih istina nikada izrečenih, laži pomno skrivenih. Žao mi je svih rođendanskih čestitki upućenih nebu i suza upijenih jastukom. Ono malo mjesta ispod krošnje dunje i ostavljenog logora na boru. Svake klupe na Škveru koja nikada više neće čuti priče o ribarima. Snijega nikada utabanog tvojim stopalima. Svih noći a i dana uzaludno potrošenih, tražeći nešto u nekom što liči na sve. Žao mi je tvoga lika što za njih već blijedi, i očiju mojih što još uvijek sve vide. Početaka što na krajeve liče.

Žao mi je srca bez otkucaja.