Spavas li?
Dugo ti je trebalo da se javis. - Tri je ujutru. -Ali si budna. -Ne, odavno spavam. -Lazljivice. Ne spavas. Budna si kao i ja. -Sto si budan? I tebe boli glava? -Ako cemo to nazvati tako, onda da. Boli me glava. -Spava li on? -Odavno. i onda ucutasmo, znali smo da se u sitne sati rijeci biraju a uzdasi broje.
-Tri -nula- tri. -Neko misli na mene. -Mislim ja. Znas, kada bih mogao da biram kada cu da umrem.. nemoj da se smijes! O ovome sam dugo razmisljao. -Evo necu, obecavam. -Vec pocinjes da se smijes zar ne? Curko. - A smijesno je, mislis na mene u 03:03 i kako ces da umres, zar to nije morbidno? -Slusas li me lujko? -Slusam reci. pa pocesmo da se tiho smijemo pritiskajuci rukama usne
-Jesi se ismijala? E bravo. Ako bih mogao da biram kada cu umrijeti, volio bih da umrem prije tebe. Volio bih da te vidim onda. Mozda budes na kraju svijeta, kraj nekog drugog, ali bih opet volio da mi stisnes ruku zadnji put i ubjedljivo me slazes kako cemo ujutru isploviti, vedri i srecni. Volio bih da mi tvoja ruka sklopi kapke. - Ne moze. To je sebicno. Ako ti umres prvi, ja ostajem sa bolom. Lakse bi ti podnio, muskarac si. -Vjeruj mi, jezim se od pomisli da te nemam. - A sta ako umrem sjutra? -Onda je on poslednje sto bih vidio, a to ne valja! - E blento! Ne brini, ovakve kao ja se ne daju tako lako. Znas i sam. -Znam, zato te i volim. Jesi cula ludice? Volim. zanijemismo jer se nije moglo reci nesto sto bi bilo dostojno trenutka, nesto sto bi odmrzlo misic u obrazu koji je stvarao osmijeh. - Ne dam na nas. -Nikad nikome. Jasno? -Jasno, kapetane!