Live. Love. Laugh.

When I scratched my knee, or if I bumped my head,

 when I was afraid of the dark, or that thing under my bed

when I cried in the night, or even in the day,

you were there for me to make it all okay! 

You tickled my feet, and laughed at all my jokes

you taught me to believe in having high hopes.

You were my father , you did what you had to do

But more than a father, you were my friend too.

You made everything good, that was once bad,

I just want you to know I love you dad! 

Ja sam svoju srecu vidjela u njenim ocima. Znate kako kao klinci sve pozaboravljate jer dobijete infantilnu amneziju? Tako nekako i ja, ugledavsi njene oci postala sam dijete. Dijete koje se ne sjeca nicega iz ranijeg zivota. Nisu to bile neke posebne oci, cak ni potpuno jasne. Ponekad bi zatreptale ali bi vecinom gledale siroko rasirenim zjenicama. 

Kao dar, stigla je kada je najvise i trebala.  Svi smo danima ocekivali njen dolazak i kada je napokon stigla, cutali smo cekajuci da doktor klimne glavom kao znak da je sve u redu. Zatim su pocele pretpostavke o boji kose, ociju, na koga ce imati usne i nosic. Svi smo pogrijesili. Ona nema nista sto bi je povezalo sa nama - smrtnicima.

 Savrsena od glave do pete. Plavkaste kose i sucmurastih ociju koje bacaju na kesten, malog prcastog nosica i skupljenih ljutih usana. Svi smo se plasili da pridjemo jer tako sicusno stvorenje lako je lomljivo. Prva sam se odmakla, a ostali su vremenom prilazili dok sam je ja samo gledala dok spava. Tada je bila najmirnija. Od pocetka se znalo da ce biti harambasa, cim joj nesto nije po volji oglasi se. Cuvsi je kako place kroz zatvorena vrata, osjetio se cemer i jad sa kojim se svako bice radja. Onaj grijeh sto prenosimo pokoljenima. Iako iritantan, on nije dozvolio da me odgurne. I tada prvi put otvorih vrata njene sobe. Udjoh a plac je bivao sve jaci. Gledah sa praga njen krevetac i crveno uplakano lice. Suze mi same krenuse. Pozvah nekoga da je umiri ali se cinilo kao da vrijeme curi. Bez razmisljanja je uzeh u ruke podupirujuci joj malenu glavu. Ona me stisnu tananim prstima u grc. I tako se nunasmo, placuci, i ona i ja. 

Beba od dvanaest dana podize svoj krhki vrat i pogleda me zbunjeno.  I zacutasmo. Ona zatim spusti svoju glavu na moje rame i krisom me gledase. Ja se ne mrdah jer ne bih podnijela njen plac. Dodirnu me po obrazu koji je bio mokar od suza te spusti rucicu na moj krst oko vrata. Drzeci ga u dlanu, bebac zaspa. Ja se okrenuh i ugledah njene roditelje. 

'Mislim da se ime djeteta samo izabralo. Zvace se Sara onako kako smo tebe zvali kao klinku. Slazes li se?'

Zaspasmo, srcem na srce, istim tempom kucajuci. Tiho joj rekoh ' ti si moja prilika za nov zivot, i vjeruj, nikada nijedna suza is tvog oka nece kanuti, onako kako su iz moga lile.' 

Volim one 'cuvaj se' i 'javi kad stignes' ljude! Toliko bliskosti, ljubavi i paznje ima u samo tih nekoliko rijeci, a opet nikada ih necete dobiti od 'usputnih stanica' ljudi.

Zaljubljujem se u detalje. Sitnice koje se cesto i ne spominju. Zaljubila sam se u njegovo ' jel' mogu da te ispratim?' Glupost, zar ne? E ne. Kada ste vi u 21. vijeku culi momka od 19 godina da se ponasa dzentlmenski? Ravno bajkama brace Grim.

U njegovo usputno sklanjanje moje kose sa lica, kao da je to njegova uloga odavno. U lezerno uzimanje mog telefona i listanje poruka, kao da je to normalno. U ono ' ne treba ti kisobran imam ja' iako smo se minut prije prepirali. U zagrljaj i poljubac u celo. U mjesto koje je ulazeci na predavanje ostavio cekajuci da dodjem. Pa onda zakukao kako samo pricam, a sjutra me mjesto opet cekalo... U njegovo preziranje moje macke jer je pocela da mjauce kada je htio da me prvi put poljubi. U drzanje sklopljenih dlanova od Skvera do kuce jer ' ne drzimo se mi za ruke, nego ti ja stiskam ruku da ti pokazem da sam glavni.'

Zaljubili smo se u januarsko dopisivanje od punih 8 sati, cekajuci 04:04. Zasto? Jer, ja mnogo volim poklopljene kazaljke.

Smotano otvaram oci i guzvam prekrivac preko glave. Krisom, polako, privikavam se na svjetlost novog dana koja se provlaci kroz prozor. Jel' ima neko kuci da mi spusti roletnu? Sacekah par sekundi za odgovor pa ponovih - juhuuu, ima li kooga? Nasmijah se tome, jer me to podsjeti na djetinjstvo i nesnosne prozore od jednog do drugog zida u spavacoj sobi koji kao da su bili bas tu u mojoj sobi natikareni da me kao pijetao u cik zore bude. Maaaama, roleeetne. I opet nista.Dijaaana. Sama sam. Poceh sama sebi da se umiljavam- ajde ustani polako, ajde pile babino, Te opet poceh da se smijem jer se sjetih Desanke sto me uvijek budila uz 'pilicu babin zakasnices u skolu.' Boze sto smo ja i ona vazda bile na suprotnim stranama. Vid' stvarno nema nikoga.Provukoh jednu ruku da se docepam telefona, bar da se orijentisem u kojoj sam vremenskoj zoni. A ono trepce. A-ha! Porukiiica. 

' Dobro jutroooo ljubavi <3'

Received: 07:43 from Gaariii <3

Vjerujte, nema ljepseg ni brzeg budjenja. Dzaba se Desanka ubijala pijucuci! Ovako se docekuje novi dan. Srecan dan.

Dobro jutro, zivoote! :*

 Sent: 08:37 to Gaariii <3

Milija ti je moja nesreca nego sopstvena sreca, a sebe nazivas dobrom osobom.

Milion nacina nadjes da me povrijedis umjesto da milion i jedan nadjes da sebe usrecis.

Znas svaki moj pokret trazeci gresku, umjesto da pazis kuda ti koracas. Zato ti je svaki drugi korak  pad, a ne uspon.

Mislis da ti nosim nesrecu, a ne sanjas da sve lijepo sto pamtis zbog mene imas. Neki umijemo da cinimo dobro makar i na svoju stetu a o tome da cutimo.

Pricas na sva zvona koliko duse imas a ne vidis da te se ona stidi.

Budi i dalje dobra osoba, ali znaj, u pogresnu se crkvu molis. 

Dugo ti je trebalo da se javis. - Tri je ujutru. -Ali si budna. -Ne, odavno spavam. -Lazljivice. Ne spavas. Budna si kao i ja. -Sto si budan? I tebe boli glava? -Ako cemo to nazvati tako, onda da. Boli me glava. -Spava li on? -Odavno. i onda ucutasmo, znali smo da se u sitne sati rijeci biraju a uzdasi broje.

-Tri -nula- tri. -Neko misli na mene. -Mislim ja. Znas, kada bih mogao da biram kada cu da umrem.. nemoj da se smijes! O ovome sam dugo razmisljao. -Evo necu, obecavam. -Vec pocinjes da se smijes zar ne? Curko. - A smijesno je, mislis na mene u 03:03 i kako ces da umres, zar to nije morbidno? -Slusas li me lujko? -Slusam reci. pa pocesmo da se tiho smijemo pritiskajuci rukama usne

-Jesi se ismijala? E bravo. Ako bih mogao da biram kada cu umrijeti, volio bih da umrem prije tebe. Volio bih da te vidim onda. Mozda budes na kraju svijeta, kraj nekog drugog, ali bih opet volio da mi stisnes ruku zadnji put i ubjedljivo me slazes kako cemo ujutru isploviti, vedri i srecni. Volio bih da mi tvoja ruka sklopi kapke. - Ne moze. To je sebicno. Ako ti umres prvi, ja ostajem sa bolom. Lakse bi ti podnio, muskarac si. -Vjeruj mi, jezim se od pomisli da te nemam. - A sta ako umrem sjutra? -Onda je on poslednje sto bih vidio, a to ne valja! - E blento! Ne brini, ovakve kao ja se ne daju tako lako. Znas i sam. -Znam, zato te i volim. Jesi cula ludice? Volim. zanijemismo jer se nije moglo reci nesto sto bi bilo dostojno trenutka,  nesto sto bi odmrzlo misic u obrazu koji je stvarao osmijeh. - Ne dam na nas. -Nikad nikome. Jasno? -Jasno, kapetane!

Nisam je vise gledao istim ocima. Magla se pod moje kapke uvukla i tu ostala. A bila je sve. Zena nikada nije ni svetica ni djavolica uvijek nesto izmedju, satkano. Nesto sto te digne sa dna i spusti na dno. Voleo sam njen bunt u ocima i drhtaj ruke dok je govorila da je sve dobro. A nije bilo. I znali smo. Ali smo se drzali skupa, kao nokat i prst. Nadajuci se da ce se sve ovo jednom zvati juce. Umorili se jesmo, ali nismo stajali. O ne, to nikako. Njoj je bilo ispod casti a meni obraza. Zato smo toliko i pozivjeli. Jer se nismo dali. Od tada, nisam je vise gledao istim ocima. A ta magla je sve njene nesavrsenosti sakrila, i vidio sam samo nju. Od svih zena na svijetu, nju...

Jednu jedinu. 

Mirno more. Poneki oblacak, tu i tamo. Neki jadni povjetarac pokusava da rastjera sparinu koja se obrusila na Kotor sa neba. I nikoga nema. Samo klupa, njemacki ovcar i ja. Uzimam telefon i okrecem njegov broj. 'Dolazis li na fax? Imam da ti pricam...' 'Ne, kasljem, hajde reci.' 'Bio si u pravu. Zaista je gotovo.' 'Jesi li dobro? Zasto nisi na predavanju?' 'Jesam. Samo uzivam u tisini. Tamo ima previse ljudi.' 'Pricacemo...' 'Necemo, nema tu sta da se kaze.' 'Boli li?' 'Ne.. ne znam.. zapravo, zacudo, mislim da sam okej. Prezivjela sam i vece gubitke. Hajde, brzo ozdravi.'

I zatim opet muk. Kruzer ulazi u zaliv i oglasava se sirena. Rekoh naglas 'nesnosno' i pogledah u psa kao da mi je sagovornik, ali on ustade i vrteci repom zalaja. 'I ti idi od mene, ajde!' Zatim ugledah ruke ka kojima je pas krenuo kako ga miluju. Presrecnog momka koji ga radosno docekuje. I osmjehnuh se. Fino je znati da u ljudima ima radosti, ali momak podize glavu drzeci jos osmijeh na licu... 

'Jao.' tiho rekoh sa  uzdahom i namrgodjenim licem. 'Sta je luda Novljanka?  Nesnosno? A ?' 'Da.' zatim okrenuh glavu u drugom pravcu. On sjede kraj mene i ne rece nista. Ja pogledah jer je za ocekivati da ce nesto reci. Gledajuci pravo, ka moru rekoh - 'Otkud ti? Nije bilo mjesta u prvom redu amfiteatra?' 'Ima mjesta, ima i za tebe. Sto ne udjes?' 'Ne ide mi se. Slusa mi se tisina.' i on opet zacuta, kao da u sebi broji.. ' Jel dovoljno bilo?' 'Ne.... gdje je Ivan?' 'Sad ce i on. Filip?' 'Bolestan.' 'Ti?' 'Pokojna.' 'Sto ne rece, da cvijece narucim?' 'Kupio bi mi cvijece?' 'Pa za sahranu, to se nosi.' 'Ne bi ga kupio da sam ziva?' 'Jok.' 'Onda mi je drago sto sam mrtva.' on opet ucuta i pogleda u pod. ' Sto se ne svadjas sa mnom?' 'Ima li poente?' 'Naravno. Ja volim sto se svadjamo. Eto ako ti ista znaci, s nikim ne umijem da se svadjam kao s tobom.' 'Znaci.' pogledah ga na kratko i oboje se nasmijasmo, pa opet okrenusmo poglede ka obali. 'Ajde da se svadjamo, pa ti pocni da se penjes na prste da dokazes da si inferiornija od mene, a ja cu smisliti nacin da ti spustim ego.' 'Sava.. nije dobar dan. Moze sutra?' 'Hvala, i ne moze.' 'Za sta?' 'Nisi me nazvala nekim bolesnim nadimkom, Aleksandra. Jel mogu da te zovem Aleks?' 'Molim te.'

Zatim poce pricati o Ivanu, njegove ludorije, i propalu ljubav. Suze mi krenuse na oci. Oboma. Pocesmo plakati od smijeha i nista u tom trenu nije moglo popraviti stvar od spoznaje da  nisi jedini u cvoru. Brisuci suze sa lica rekoh mu 'a ti nikad nisi volio?' 'Ne vjerujem.' 'Pa sto se smijes njemu kada ne znas o cemu pricas?' 'A ti znas? Nisam zaljubljive prirode, cak i kad se zaljubim malo ko to zna, nekada ni ja sam.' 'Ne znam ni ja.' ' Sta uopste moze biti ljubav?' 'Mene pitas? Ja mislim da je to interes! Meni je dobro s tobom ali mene realno briga je li tebi dobro sa mnom.' 'Ali ako meni nije dobro s tobom reci cu ti, onda ces se ti popraviti.' 'Necu, onda cemo raskinuti.' 'Ali meni ne moze biti dobro ako tebi nije. Ti si moja polovina.' 'Bolja polovina! Onda to nije ljubav? Sta je onda?' 'Ma sta god da je neka je.' 'Interes kad ti kazem.' 'Ustaj kad ti kazem i znas sta? Ne seri s tim interesom. Ista si kao sve djevojcice sa bajkama, ta kamuflaza kod mene ne pali i ne krij se, necu ti ja nista.' 'Ja sam u pravu a ti nisi!' 'Uu svidja mi se kako ova prica pocinje, nastavi, milo mi je sto si se vratila.' 'E, samar ces da dobijes.' 'Uu grubo, a? Ja vracam!' 'A ne bi mene udario?' 'A kud bih tebe?' - te me pocupa za kosu - kreni kad kazem, popunice nam prva mjesta. 

I krenusmo, udarajuci se i cupajuci za kose, ali krenusmo. Pomakoh se sa one klupe na kojoj sam bila zakopana. Tako nemoguce lako... 

 'Cao, ja sam Marija. Cini mi se da smo jedine cure na smjeru?' 'Drago mi je, Aleksandra. Nismo, ali smo u opasnom deficitu.' 'Koliko je njih?' 'Momaka na smjeru? 52' 'A sve debili. Iz Kotora si?' 'Ne, iz Herceg Novog. Ti znas Ivana?' 'Ivana? Aa nije to Ivan to je Micko. Isto budala. Ali ne znam ga iz Niksica, Savu znam iz srednje.' 'Sto je budala?' 'Puno prica, to je dosta! Sava od njega do rijeci ne dolazi.' 'Ih ima taj jezik za troje!' 'Nemoguce, nije to ista osoba.'

'Sta sa Savom?' 'Nista Filipe.' 'Dobro kad je nista!' 'Sta to treba da znaci?' 'Znaci da smo zaboravili da imamo momka.'

'Znao sam da su zajedno!' 'Ko je ovaj?' 'Vladimir, drago mi je.' 'Mi nismo zajedno.' 'Aha,vazi.'

'Alo mala, sto mi ne rece da si sa Filipom?' 'Ivane, nisam!' 'Znaci nemas momka?' 'Imam.'

'E ako ti imas momka, ja imam harem!' 'Bravo, kolega, krajnje inspirativno!' 'Ajde reci ko je on, da mu trofej urucim.' 'Za sta? Za najbolju curu na svijetu?' 'Za konjske zivce!' 'Slusaj, Sucko...' 'Sava! Bez nadimaka, imam jako lijepo ime.' 'Dobro... Znaci Sucko, promijeni zrtvu!' ' Vazi, promijeni ti tvoju zrtvu prvo.' 'Ja? Koga?' 'Decka! Ahahhaha' 'Ha ha.' - okrenuh se i odoh, nimalo radosna jer je ova bitka bila njegova. Ne samo zbog toga... 

'Koja ironija...' 'Ironija? Znam. Bas.' 'Ne ide mi u glavu... dobro, nebitno, dzaba pricam.' 'Reci Filipe.' 'Ti znas da bih ja za tebe samo najbolje ? Nemoj da se ljutis na ovog tipa, nije on los, niti zlonamjeran. Samo je slucajno pogodio tamo gdje te najvise boli. Otkud bi on znao da u svoj toj prici si ti zrtva? Hajde reci, ko bi na sekund pomislio da ti umijes u tisini da patis i pristanes na manje nego zasluzujes?' 'Svejedno, nije na njemu da o tome prica.' 'Nije ni na tebi da to trpis!' 'Ne umijem da odustanem od ljudi!' 'E pa onda pati, i nemoj da se ljutis na ljude koji ti ne zele zlo, vec na one koji ti ga cine...'