Live. Love. Laugh.

I blame my father for my high expectations of men. Thinking that one man can completely, truly, and strongly love one woman for a lifetime was the lesson he wanted to teach me. 

Real man never lets go. Ever! Because it's his job to support and comfort his lady. When man walks away either you choose wrong or he did. He is not worthy or you are not, and I am pretty sure I made a girl worth staying for. I stayed. And when someone tells you I am gone, smile. Liars! Your mum and I have arguments sometimes, we yell, shout and often she slams the doors while leaving. But what do I do? - You always go after her. - Exactly. Even if she is wrong. You know why? Because no matter what I know that tonight, I will cover her with blanket and listen to her breath. I am not willing to let that go. 

A man in love is never willing to let go. Because he would've loosen himself.

Bio sam na kraju grada, na poslednjoj klupi, na kraju jedne price i na poslednjem mjestu na kojem bi me ocekivala. Gledao sam njene svatove. Gledao kako okicena kola pristizu, a djeca se igraju. Djevojcice sa vjencima od cvijeca a djecaci sa leptir masnama, bas kao sto je i mastala. Stigao je i on. Istina, nisam mu mogao naci manu. Iako se to kosilo sa veseljem nadao sam se da njena svadbena kola nece doci. Da sam rekao da sam srecan lagao bih. Zapravo to je prva istina vezana za nas. Mene i nju. Jeste lagao sam, ipak mislim da je najvise boljelo sto sam cutao. Mene ovako sebicnog i egocentricnog najvise zaboljela njegova uobrazena samouvjerenost da ce ona doci. O bio je toliko siguran da se to osjecalo kao sirce na suncu. Nepodnosljivo. Kasnila je. Proslo mi je kroz glavu da ona nikada ne kasni i da je ovo znak da ne dolazi. Da je bolje zna vec bi se pokupio i vratio poklone. Znam, lagao sam sebe. Dug veo, buket crvenih i bijelih ruza, raskosna bijela vjencanica koja se vukla za njom. Prestao sam da mislim. Cini mi se i da disem. Nesto se u grlu steglo. Brat je drzao za ruku i pokazao joj da kasne. Pustila je njegov dlan, pruzila mu buket i podigla veo. Bio sam mrtav. Nista u meni nije zivjelo. Poljubio je u celo i cvrsto zagrlio. Kao da gubi sve sto ima. Znam taj zagrljaj, i mi ga imamo u nasoj biografiji. Siroko se nasmijala i spustila veo. To mi je bilo dovoljno da znam da je vrijeme da krenem.  Nisam mogao da dopustim da moje zjenice uhvate njen korak preko praga crkve, pa sam naglo ustao. Stresao muku sa srca i na glas rekao '' nek' si srecna!'' Par koraka pred crkvom ispao joj je buket, a on je hitro skocio po njega. Ukrala je sekund i pogledala iza sebe, vidjela mene. Nasmijesio sam se, lazno kako samo ja umijem. Trepnula je. Okrenula se i cvrsto zakoracala ka oltaru. Zaplakao sam kao malo dijete.

Znate, ja sam od onih sto ne pamte datume, ne pamtim ni taj. Samo sasvim slucajno svakog 23 marta zapalim svijecu za sve pokojne ljubavi i zive pokojnike.

Nemaš neke velike potrebe sem da se izmakneš od svih. Svih koji ti ne žele dobro. Glupo je reći onda ti oni žele zlo – ne žele, jer ruku na srce za veliko zlo je potrebna i velika pamet, a mnogi od njih ne raspolažu sa tim. Glavni i jedini problem u svemu sam ja. Kad čovjek prestane da laže sebe napokon počne da diše.

Problem? Problem je u tome što sam kao socijalni radnik. Volim te ljude od svih odbačene, robu sa greškom. I onda kao ludak pokušavam da od toga nečega što kad skupiš ne dobiješ ništa napravim nešto. Časno i pošteno. A časno i pošteno se ili rodi ili ne. Kraj priče. Svaki put kada se opečem to je zbog takvih ljudi. Šta će meni u životu neko od koga su anđeli digli ruke? Da ja prepravljam nešto što ni dragi Bog ne može. Glupo zar ne? Tužno je što vremenom dobijem  tu nerealnu sliku. Osobe postaju onakve kakvim ja želim da ih stvorim. Da od razmaženog i ljubomornog derleta vidim dobroćudnu osobu se prosto kosi sa zakonima univerzuma, ali meni uporno ide od ruke. I onda kada uveče ne možeš da zaspiš jer ti naprosto sine ideja, da apsolutno svaki čovjek oko tebe nije to za šta se predstavlja i da niko od njih te ne voli a neki čak i ne gotive ukoliko prestaneš da titraš oko njih jeste istina.  Možda postoje oni koji te i zavole ali o tome ćute. Dobro. Ako je nešto u tebi odlučilo da ja to nikada ne saznam onda i ne želim. Jer ni to nije ljubav. Ljubav se ne krije. Ima je tako prokleto malo a ti se usudiš da je sakriješ. I oni ljudi koji se mijenjaju kako im ide na ruku. E te naprosto prezirem. Jedno si sa mnom kad smo sami, drugo kad je neko sa nama. Danas imaš jedne ideale, sutra druge. Juče si rekao da se slažeš sa mnom, sjutra s' njim piješ kafu. E NE MOŽE. DAJEM OTKAZ.

Vjeruješ li? Žao mi je svega. I dobrog i lošeg. Dobrog što sjeća, a lošeg što boli. Žao mi je loših vremena i dana bez Sunca. Žao mi je jutra bez zagrljaja, a večeri bez poljupca u čelo. Neubranog cvijeća i ne pokupljenog kestena. Žao mi je mora bez naše barke. Nezamišljenih želja zvijezda padalica. Neodigranih partije remija. Žao mi je neodljuljanih ljuljaški i neismijanog djetinjstva. Žao mi je svih istina nikada izrečenih, laži pomno skrivenih. Žao mi je svih rođendanskih čestitki upućenih nebu i suza upijenih jastukom. Ono malo mjesta ispod krošnje dunje i ostavljenog logora na boru. Svake klupe na Škveru koja nikada više neće čuti priče o ribarima. Snijega nikada utabanog tvojim stopalima. Svih noći a i dana uzaludno potrošenih, tražeći nešto u nekom što liči na sve. Žao mi je tvoga lika što za njih već blijedi, i očiju mojih što još uvijek sve vide. Početaka što na krajeve liče.

Žao mi je srca bez otkucaja. 

Možda zvuči smiješno, ali pisma, topli zagrljaji, ćutanje u dvoje i poljupci u vrat mi nikada neće postati staromodni. Kad (Dalje)

         Bio sam tu i tamo. Gledao sam sve i svašta. I sve sam znao, a ćutao sam. Nije bilo moje da pričam jer se nisu moji ratovi vodili. Nit’ su se moji sni spaljivali. Ćutao sam, sudjelovao sam. A nisam htio. Nisam se, ni toliko borio protiv toga. Možda jer sam već bio umoran i željan mira. Spokoja. Meni se život sveo na da ili ne, poneko možda. Šta sam mogao nego da gledam. Da sam digao glas ubili bi ono malo mene što je ostalo, a onda ništa ne bih imao za tebe. Znaš? Ti si ono malo nade što imam. Malo suštine potrebne za dah. Malo sklopljenih očiju, i mekanih dlanova. Meni dovoljna za sve. A ja tebi za ništa. I to je nebitno skroz, jer sam odveć sebičan i zao. Nedostojan. Ali siguran, da ti bez mene ne bi bila ti. Ne bi se ljudi divili tvojoj pojavi da ne ideš uz mene. Jer smo kontrast, jer kraj mene ti sijaš, a oni ne moraju da znaju da umireš koliko i ja. A kad umrem, i ti ćeš za mnom. Oni će misliti – od tuge. Ja ću tamo negdje već znati da se od tuge ne umire kad se ne voli. Ali neće me ni zaboljeti istina. Jer ćeš biti mrtva koliko i ja.

Danima raspoloženje talasa. Danima je sve isto a skroz drugačije. Shvatiti da nisi više sam je iznenađujuće i u neku ruku oslobađajuće.

Sve je isto, jer niko ne zna da su se dvije sreće spojile u jednu. Da dvoje hladnih ruku više nisu hladne. Možda je glupo i krajnje nezrelo kriti svoju sreću od drugih, ali tako se mora. Ne žele ti svi bližnji sreću!  Većina njih će pomisliti kako je to tužno, biti nesrećan dok su drugi srećni. Neće ni na časak reći            ‘ vrijeme je.’ Zato kriješ. Od svih, a ponekad sa nevjericom i od sebe. Nisi svjestan da si napokon dobio ono što si čitavog života čekao, a najljepši dio je što ne postoji niko ko bi to mogao da pokvari. Istina, ponekad poželiš da svima kažeš pa se smiješ s’ njim do jutra. Ali znaš i bolje od toga. Poslije toliko poraza i pobjeda više ti ne bude bitna bitka, Saznaš da pored velikog ludila, veliki mir je ljepši. I onda se sklupčaš kraj njega i samo ćutiš. S’ nekima zauvijek ostaješ mlada, luda i neobuzdana. Ali bitni su oni koji te smire u tvom najvećem ludilu. Sa njima ostariš.

Možda nekada jezik krene prije pameti pa ljudi naslute da te imaju za šta ujesti. Srećom, on je tu da ih spriječi. Možda misliš da tako ljubav slabi, ali samo jača. Pogledi su ionako ljepši dok su skriveni.

   Mijenjam vidljive u nevidljive. Stavljam potrebne u nepotrebne. Hodam kuda sam trcala. Ne spavam puno, al zato zivim. Disem. To je dobro. To je glavno. Gledam pravo gdje sam skretala pogled. Cistim dusu, cistim srce, cistim ljude. Sebe od njih I njih od sebe. Obostrana je zahvalnost. Tesko je gledati ljude u oci ako znas da si kriv za njihovu nevolju. Tesko je ne sagnuti pogled od srama. Sve se desava zbog tvoje nepaznje, ili jer te briga. Ne znas da svaka tvoja odluka utice na nekoga, jer mislis da zivis sam. A ne zivis. Naprotiv. Tvoj zivot ne zivis ti nego million drugih jedinki koje ga kontrolisu, ispravljaju, doradjuju. Zato tvoje odluke nisu tvoje, vec svacije. A kad pitas puno, kako, sta I gdje, kazu da je vrijeme da se osamostalis. Pa im se ni to puno ne dopada. Uzmes stvar u svoje ruke I tap! Napravis gresku, sitnu, malesnu, I nekome srce napukne. Al nije razbijeno, tjesis se. Napravice drugo, kupice, pa I sama si ga kupovala million puta. Nije to velika stvar. Na toj berzi si vec glavni dasa.

Nije toliko ni bitna tvoja greska, jer ni sam nisi puno bitan. I onima koji nemaju bitne, ti si na nekom drugom, trecem mjestu. A kad bi imali svoje bitne ko zna bi li bio na spisku. Pa odmahnes glavom, jer nije bitno!

Bitno je krenuti dalje. Pusti novi list, uzmi novu knjigu. Reci posteno izvini kao naslov prvog lista, jer ti jeste zao, nema veze sto nikoga nije briga. Bitno je sebe ocistiti krivnje. Jer uvece legnes sa sobom I svojom dusom, ne njihovom. Budis se sa svojim likom u ogledalu, iako je taj lik stvoren tudjim nagovjestajima, ti znas da negdje unutra jos si ti, onakav svoj, I niciji.

Bice jos zima I proljeca, svitace I zalazice Sunce, I Mjesec ce se igrati sa Lunom, nece svijet stati. Radjali su se vazniji od tebe, pa se svijet jos uvijek vrti.

Ne znam kako ali srednja škola za mene uopšte nije bila očaj. Naprotiv, za te 4 godine sam se ismijala kao da će biti poslednje. Ruku na srce nije ni stalno sunce sijalo. Bilo je tu svega.

Prve godine smo svi bili takozvani ‘gušteri’. Prvaci su uvijek dobijali pogrdna imena pa tako I mi. Nije nas to puno diralo, jer smo znali da ćemo dogodine i mi to nekome prirediti. Ta prva godina je proletjela, bukvalno. Kao najbolji razred osvojili smo nagradno putovanje i učestvovanje na maskenbalu. Bili smo pčelice. Ne daj Bože da neko nađe te slike. Prva godina je bila mirna jer smo svakoga znali površno. Sem njenog kraja, kada je umrla Milica. Petog maja nas je napustio anđelak.

Druga godina je bila zanimljiva. Tada sam upoznala Milana. Tada su svi upoznali Milana. Decembar 2011, prvi poljubac. Današnje klinke bi rekle da su u to vrijeme već babe za prvi poljubac, al meni je i to nekako bilo rano. Milan i ja nismo nešto slavno prošli. Al’ da se patilo, patilo se. I kad kažu prva ljubav zaborava nema – lažu. Danas se jedva javim putem. Ne jer me to podsjeća na 8 dana plakanja, uzastopnih, nego jer je nepotrebno. Kao I uvijek, Karmi je trebalo malo više vremena, a ja sam bila nestrpljiva klinka pa sam to uzela u svoje ruke. Otuda Mario. Moj drugi momak. Možda zvuči okrutno, al’ to je osoba potpuno nepotrebna u mom CV-ju. Boga pitaj zašto sam ja izašla s njim. Boga pitaj zašto je to trajalo punih 27 dana. Boga pitaj što to njemu dan danas predstavlja nešto. Definitivno najjača izjava u poslednjih par dana je njegovo ‘znam što si me ostavila onda. Plašila si se, jer si me voljela.’ Pogledah ga i samo pustih uzdah. U momentu je u meni nešto reklo, ‘ ajde reci mu iskreno da ti apsolutno ništa nisi osjećala i da je on bio usputna stanica, koju si mogla bez problema da preskočiš.’ Rekoh ‘ne znam ni ja više, davno je to bilo, ko da je bitno!’

Ljeto je i mene ništa ne dotiče. Da se pohvalim, tada sam već uveliko zarađivala svoju  4.platu. Ni sestra ni ja nismo držane pod staklenim zvonom, naprotiv…. Nekako smuljano, nedovršeno i nepravilno započeto, ja upoznam Stefana. Upoznam ga preko najbolje drugarice kojoj je on tada bio ‘ fol momak’. Nit’ je on bio previše lijep, nit’ previše pametan, samo previše svoj. Buntovan, huligan. Sve što ja, kao pristojna djevojčica ne smijem da budem.

Treća godina. Upoznali se mi uveliko, pa pola razreda ima bar 1 osobu sa kojom ne priča. Ja nisam imala one s’ kojima ne pričam, do tada. Imala sam samo one kojima je u lice rečeno da ih ne gotivim, pa sam takav odaziv i sama dobila, naravno. Te godine ja prekidam kontakt sa Biljanom, curom koju sam smatrala sestrom. Doček 2013te ja i Stefan zajedno. Mi opet najbolji razred, opet maskenbal, opet nova frka. Još jedan nož u leđa. Ajde de, izvadim ga ja, krenem dalje, nova frka. Gocina simpatija tobož u mene zaljubljena. Ajde da sam se ja nešto pitala nego bez pogovora ispadoh kriva. A nama dvijema ni dan danas ne cvjetaju ruže. E sad, svaka drugarica je obrnula vodu na svoj mlin, rod rođeni te smatra krivim za kolaps njenog emotivnog života, dečko ti ide na živce. Šta ćeš? Odaljiš se, dabome. Al’ za čudo, svi te puste. I stvore se neki novi ljudi koji su se probijali kroz masu tvojih kvazi prijatelja da dođu do tebe, a ti nisi ni primijetio. Peđa je uvijek bio tu, nekako, ako ne direktno, onda podsvjesno isto kao Vasilije i Stefan. Ček sad, ne Stefan kao Stefan moj dečko, nego kao Stefan kao Gocina simpatija. Zbrka. Ljeto, ja i Stefan završili priču.

Četvrta godina - ekskurzija, ja u sobi sa najboljom drugaricom za koju znam da me laže svo vrijeme. Al’ ne dotiče me to puno, imala sam i većih Mata Harija od nje. Devet nezaboravnih, neprospavanih, pijanih, sunčanih, ismijanih, isplakanih i prelijepih dana po Evropi. Al’ ajmo mi kući da ja mogu da se pomirim sa Stefanom. Čik pogodi, još jedna od mojih glupih ideja. Da se ne lažemo te glupave ideje je uvijek on predlagao, a meni se činile ko pune pameti. Mi zajedno na još jedno pola godine. I mi gotovi. Plači dušo, plači. Rekoh sebi dosta je! Za kime ja plačem? Za budalom! I onda opet plači, plači. Poslije mjesec dana, ja opet s njim. Poslije dva dana, ja bez njega. E kad smo onda sjeli mi, izabrani, pa počeli da umiremo od smijeha. Vrištimo i ne možemo da dođemo sebi koliko je moj život urnebesan. Kako jedno završi tako drugo doda neki detalj mojih pametnih odluka. Zadnjih par dana srednje,kroz holove škole igralo se kolo, pravile se žurke, slikavalo se sa opasnim direktorima, ali niko nije bježao sa časova. Krili smo jedni od drugih da će nam sve to faliti. Kroz sve što se dešavalo, nalazili smo zrak sunca, neku poučnu priču i neki dašak nade da se nećemo zaboraviti. I nismo. U 4 smo države al’ se jednako volimo.