Pogledom se voli

Published on 16:22, 03/04,2015

   Vraćam se iz Kotora, u prvom redu sa desne strane žena srednjih godina sa sinom. Znam ih jer često putuju ovim autobusom i to u ovo vrijeme. Na samom kraju busa studenti, većinom sa Pomorskog fakulteta, raznih smjerova. Glasni i neobuzdani, zovu me da dođem kod njih. Odmahnem rukom i kažem 'drugi put.' Sredinom autobusa stariji ljudi tiho se nadovezuju.

   Sjednem u drugi red do prozora. Volim da gledam more jer me smiruje. Danas, ni jednog talasa, čak i izvori koji se ulivaju u more čine to jako tiho i mirno. Čujem ‘izvini’, Okrećem se a dječak od nekih 10ak godina, svijetlo-plavih prodornih očiju tiho pita ‘jel’ mogu ja kod tebe?’ Znam da je sjedao kraj majke i vidim da me i ona gleda sa polu-smiješkom. Rekoh 'naravno.' On uskoči na sjedište i ja primjetih da me gleda već nekih par minuta. Pogledah i ja njega a on što brže reče ‘Ja sam Nemanja. Imam 7 godina i idem u osnovnu školu u Kotoru. Volim pse i zvijezde. A ti?’ Počeh da se smijem i rekoh ‘Aleksandra, drago mi je.’ On se takođe nasmija, nevino, dječački. ‘Pitao sam mamu jel’ ja smijem kod tebe, a ona kaže da to samo od tebe zavisi.’ ‘A što bi ti baš kod mene?’ ‘Iskreno, ni sam ne znam. Možda zato što si curica. Tata kaže da ću ja sada stalno da se zaljubljujem, pa rekoh da vidim hoću li u tebe. Jel ti nekad neko rekao da imaš jako lijepe oči?’ ‘Joj, jel’ te i to tata učio? Nažalost, jeste.’ ‘Pih! A jel ti nekad neko rekao da su tužne?’ ‘ Pa i ne baš.’ ‘Eto vidiš. Ja te znam bolje nego oni svi.’ On se okrenu ka majci koja ga je zvala a ja vidjeh iznad uha slušni aparat. Ućutah i sagnuh glavu. ‘Vidjela si?’ ‘ Jesam, al’ nemoj da se stidiš.’ ‘ Čega? Hoćeš da ti kažem tajnu? Ja nisam gluv, nisam uopšte takav rođen, nego, znaš i sama koliko je ljubav tiha, stidljiva, pa kad sam se ja rodio mama je htjela da je ja lako nađem. Zato kad pojačam aparat ja i tvoj otkucaj srca mogu da čujem. Tako lako nalazim ljubav. Priznaj da si ljubomorna!’ Oduševljeno i radosno rekoh ‘priznajem!’ ‘ Što si tužna danas? Inače kada ti se kondukter javi, ti se iz pristojnosti nasmiješ, danas nisi. Čak ni meni. A uvijek se nasmiješ, ako ne usnama, onda očima. Znaš da se Marku dopadaš?’ Pogledah ga i na momenat me obuze strah. Otkud bi klinac od 7 godina toliko znao? Krenuh da zucnem, pa me prekide ‘ja sam naučio da se osjećanja ne čuju, ona se vide. Stvarno! Vama koji živite u drugačijem svijetu od mog, čini se da se ljubav stvara riječima. Nije istina! Stvara se pogledima. Ljudi koji se vole nikada ne pričaju o tome. Ja ti nikada glas nisam čuo a znao sam da u tebi ima ljubavi. U mojoj mami ima ljubavi.’ ‘Puno ti znaš za nekoga od 7 godina, ko te to učio?’ ‘Mama. Ponekad i tata. Uče li tebe mama i tata?’ ‘Učili su dok sam bila mala. Najviše tata.’ ‘Što te više ne uči?’ ‘ Sada sam velika. A i njega nema više.’ On sramežljivo sagnu glavu i zagriže usnu. Tiho reče sebi ’glupane’ Rekoh da se ne opterećuje, to je bilo odavno i nije me dotaklo što ga je spomenuo. On klimnu glavom pun olakšanja. ’Kako je to? Mislim, imati anđela čuvara?’ ‘Zbunjujuće’ odgovorih. Narednih desetak minuta ćutasmo, ja gledajući u more, a on u mene. Ne znam koliko bi još izdržao da ne trepne, a činilo se mogao bi tako dovijeka. Pogledah ga a on opet brže bolje, kao da je svo vrijeme samo to čekao, reče’ imaš li njegovu sliku?’ Izvadih telefon, nađoh je i rekoh ‘evo’. On se lupnu po čelu i reče ‘Ovo ti je tata? Pa ja njega znam! Kako se ono zovee..’ Nikola’ ‘Da, da čika Nikola. Jao pa ti si ta curica o kojoj mi je pričao? Davno davno kad sam ja još bio mali on ti je meni pričao kako ima predivnu kćerku, jednu od najljepših curica koju je svijet vidio. Da ti samo znaš koliko je on tebe volio, i kako je uvijek sa ponosom pričao o tebi, a da ne lažem ja sam ponekad bio ljubomoran na to.' 

Nasmijah se i rekoh kako mi to puno znači, iako znam da je on umro godinu dana prije Nemanjinog rođenja. On se pun sebe nasmija, misleći da mi je pružio utjehu. ‘Ja sad izlazim. Jel’ možeš nešto da mi obećaš? Nije teško kunem se.’ ‘Ajde pucaj.’ ‘Sjutra budi srećna. Možda tebi to ne znači puno, ali tvoj je jedan od rijetkih, iskrenih osmijeha koje osjetim. Nekome kao što sam ja to znači puno.’

‘Obećavam.’

On pruži mali prst i rukova se s’ mojim. Srećno uhvati majku za ruku i istrča, držeći mali prst u vazduhu kao da se još drži za obećanje.


Potpun mozaik

Published on 20:46, 03/03,2015

Zašto uvijek tražimo sebi slične? Zar toliko volimo sebe, da tražimo duplikate?

Zar nije ljepše naći svoju suprotnost, pa tamo gdje ti staneš da on nastavi, gdje on padne da ti ustaneš? Nije li poenta naći svoju cjelinu? Zato hajde, pogledaj u sebe i nađi svoje nedostatke. Znaš i sam ima ih nebrojivo. Od njih napravi maskotu. Stvori čovjeka koji bi ga na bojištu mogao uništiti. Tog vojnika zavoli. I ne boj se. Neće on ubiti tebe. Samo tvoje loše strane.

Nije poenta naći savršenu osobu, poenta je naći osobu koja bi tebe mogla načiniti savršenim. Upotpuniti tvoj mozaik života. Da kada ostariš ne postoji ni milisekund kajanja, jer si život živio onako kako si htio. Naravno, držeći pravu osobu za ruku.

Zašto uvijek okrećemo glavu od drugačijih, nama nepoznatih? Možda nam baš to treba. Dašak nekog novog vjetra. Doduše, godine nas obrade drugačije. Nekome postane bitno s’ kim će leći, a nekome s’ kim će se buditi. Možda je lakše živjeti sa sobom, jer si spreman koliko-toliko na sve što slijedi. Ali život se ne živi čitajući uputstva. Život se živi tako što izađeš vani i suprostaviš se svima. Znaš, ne može ti niko ništa. Jer si potpun. Jer voliš. 


Zagrljaj

Published on 20:32, 03/02,2015

Ima li išta u cijelom univerzumu iskrenije od zagrljaja? Al’ onog pravog kad svu svoju snagu potrošiš u tom jednom zagrljaju. 21 vijek je svi nekakve fetiše čudne i bolesne imaju, kao da se takmiče ko će biti umobolniji. Pa kad kažem da je moj fetiš zagrljaj gledaju kao da sam ja za javnu psihijatrijsku ustanovu. A ne znaju oni, zauzeti su svađanjem, da kad zagrliš nekoga prenosiš svoju sreću na njega. Naravno treba biti sposoban odreći se svoje sreće. Kad bi ti znao koliko bih se ja grlila, stvarno bi mislio da su u pravu.. Al to je nešto predivno, izuzetno. Kroz zagrljaj možeš saznati sve o osobi na koju se naslanjaš. Kao na primjer, ako zagrljaj traje jako kratko i osoba brzo okrene glavu od tebe, najvjerovatnije to radi samo iz pristojnosti. Ako zagrljaj traje kratko ali je to ujedno i jak zagrljaj, to je zagrljaj pun želje, koju možda ni sam ne prepoznaje. Ako zagrljaj traje dugo i pun je emocije, a to radite često, čestitam, ta osoba te voli. Danas ljudi izbjegavaju zagrljaje, al ja kad sam bila klinka, to se radilo često. Možda otuda i ta navika. Zagrljaj mora biti obostran! Inače se vrijeđa njegovo savršenstvo. Zagrliti drugu osobu koja samo drži ruke kraj sebe je ravno šamaru. Zato treba birati ljude koje grlimo. To svakako moraju biti osobe koje volimo, ali i osobe koje zagrljajem treba iscijeliti. Nije lako odreći se svoga dijela kolača, a kamoli sreće. Zato se ljudi danas rijetko grle. Ali dok grliš onog koga voliš pružajući mu svoju sreću uzimaš dio njegove. I tako se ljudi spajaju. Tako se zaljubljuju. Tako odrastaju. Tako stare. Tako ležeći na postelji onog zadnjeg dana, sjećaju se onog jednog najiskrenijeg zagrljaja. Tako ljudi umiru sa osmijehom na licu.


Ćao drugari

Published on 20:21, 03/02,2015

Imam ja 2 druga. Imam ja puno drugova ali nikoga kao njih. Oni su posebni. Oni su imbecili. 

Ćao pozz nadam se da uzivate.

P.S. Vladane lupni ga po glavi za moju dušu. 

P.S.S. Sava nemoj da se naljutiš na njega ipak to je ljubav, ljubav, ljubaav! 


Konj marke Dorat

Published on 23:20, 03/01,2015

Ljubav, ljubav, ljubaav! Ili ipak samo višak vremena i nedostatak emocija u savršenom sklopu sa nekom posve neobičnom osobom koja ne stoji tako loše uz tebe a možeš eventualno da zamisliš da ga držiš za ruku u javnosti? Ako dodam da sam još sigurna da ne mogu biti povrijeđena, ti si čovjek mog života. Biti čovjek mog života uopšte nije teško. Nego svi misle da ne mogu da pariraju ovakvoj ženi pa brzo odustaju. Ako me neko bude tražio, u zabludi sam. Kažem ja, svakakvih sam se budala nagledala, al' on je poseban. Konj marke Dorat. Ja kažem kako je divan dan, on kaže kiša će. Ja kažem da je plima on kaže da je osjeka. Ja kažem hladno je on kaže toplo je. Ja kažem pričaj nešto on ćuti. Ja ćutim on kaže šta je? Ja kažem kako sam lijepa on doda mogla bit’. Ja kažem udariću te ućuti, on kaže pokušaj. Ja pokušam. On kaže radiš sve što ti naredim, ja kažem naredi mi opet. On me čupne za kosu. Ja uštinem njega. On me uhvati za nos, ja njega povučem za uvo. Ti mene obožavaš. Zaista, nada umire zadnja. (…)  Ajde smij se. Pa kako da se smijem kad me stalno čupaš i gurkaš i stiskaš mi dlan. Šta onda radiš? Onda ti vratim. A onda? Onda se smijem, al  me ruka boli. Šta ja onda radim? Onda me češkaš. Šta ti voliš najviše na svijetu? Da me neko češka. Svakako će kiša. Ne daj Bože, nemam kišobran. Pokisnućeš. I ti ćeš. Da, zajedno ćemo. Jel’ vidiš da je hladno, rekla sam! Ne bi bilo kad bi me ćurko zagrlila. Mirisaću na tebe. Da, rekoh da ti pružim jednu noć da lako zaspiš. Ja ću bar nekako, ti nećeš nikako. Ne zanovijetaj puno. Ja zanovijetam knap. Jel ti krivo što si mala? Bolje nego da sam čaplja. Izgledaš nezaštićeno kad te gledam sa visine. Mogu ja da se popnem na stepenik ako ti je lakše? Gdje god da si nezaštićena si. Pa nemam kišobran. Imaš mene. Nije ti neka funkcija, mokra sam. Ti još ne vidiš? Šta? To nije moja funkcija odavno. Od kada je kiša počela? Od kada te znam.


Crna ovca

Published on 19:57, 02/28,2015

Svi griješimo. I da se odmah razumijemo nije svaki grijeh uzaludno napravljen. Nekada griješimo nesmotreno, nekada namjerno, nekada od prevelike brige da ne pogriješimo. Ali ti načini naših grešaka nas izdvajaju u posebne grupe ljudi. Postoji načina koliko i grešaka. Milioni. Ja sam od onih koji spadaju u svaku grupu. Ja sam ona što stalno pravi greške. A.K.A. crna ovca familije. Kad imaš sestru koja je jedan od najboljih studenata, majku koja je pored ljepote jako snalažljiva žena, oca koji je plijenio dobrotom i poštenjem, dedu Oficira, baku najveću gradsku damu, teško da ti možeš ispasti loše, zar ne? E pa zamisli, to se desilo meni. Ja sam stvorena da pravim probleme. Ja sam ona o kojoj se na familijarnim okupljanjima najčešće debatuje. Ruku na srce, nisam ja ispala tako loše. Ja sam jako duhovita. Nemam pregršt razvijenih emocija, al’ recimo da imam srce. I to je otprilike to. E sad, zavisno od strane sa koje gledaš ja sam savršena. Opet ta moja duhovitost. Da ne pretjerujem nisam ja omraženi član ovog ‘uzvišenog’ društva. Ima ljudi u ovoj familiji koji me stvarno vole. Na primer moj ujak. Moj ujak je pomorac i često nije kod kuće. On je uvijek moj golman, bio tu ili na kraju svijeta. On voli da se šali isto kao ja, i ta moja nesmotrenost je njemu simpatična. Voli kada zajedno drugima treniramo živce. Moja baka. Ona je uvijek u strahu da ne učinim neku glupost, ne jer bi to uzdrmalo njihove mirne živote, već da ja ne bih osjetila tu glupost na svojoj koži. Moje bratanične. Iako zvuči krajnje neozbiljno ali ta 14-godišnja i 10-godišnja djevojčica me stvarno razumiju. I to govori nešto o meni. One su jedne od onih ljudi koji te stvarno osjećaju. Tebe, tvoje emocije, tvoju tugu i sreću, čak i kad ni sam ne znaš šta se dešava. Te djevojčice umiju zagrljajem da utješe i pogledom nasmiju. I to bi bilo to, manje-više. Postoje ljudi koji su brižni, kao majka ili sestra. Isti ti ljudi te drže stalno pod lupom, A to iritira. Jer kad je neko kao ja pod lupom, nema tu puno šta da se vidi sem grešaka. Vremenom te greške postanu navika, i vremenom se rodi inat. Samo jer neko nije primjetio da se cijelo vrijeme boriš sa sobom. Da si nažalost, rođen nesavršen, da se greške, kao ti, dešavaju svima. Da mi ne treba pohvala samo kad nešto ne zeznem, već i kada nešto dobro uradim. A vjeruj, činim to često, samo ti ne gledaš. Jer odustaješ.


Jutro

Published on 10:14, 02/28,2015

Još jedan divan dan! Sunce te budi i kud ćeš veće sreće? Inače, to nije ništa novo za nas. Nas Novljane.

Mi živimo u najljepšem gradu na svijetu. Da, da.  Herceg Novi ima oko 250 sunčanih dana godišnje, mnogo prirode i more. Ali nije to ono što mu daje dušu. Ljudi su. Svaki prosječni tinejdžer će reći da svako ovdje zabada svoj nos u tuđa posla. Zar to nije svuda tako? Little drama queens! Ima naravno i zloslutnih ljudi, ali to je okej. Da ih nema ne bismo mogli razaznati one dobre. Njih ima dosta više, ali se ne čuju. Oni ne pričaju, oni se samo osmjehuju. Ja sam kao tinejdžer. Ne baš prosječni. Ljudi odrastaju i tako svijet funkcioniše, al’ ja se nešto ne dam. Kažu da kada čovjek uspije da sačuva dijete u sebi da je to sreća. Možemo reći da ovo dijete u meni više kontroliše mene nego ja njega. Ali nema veze, bitno je da smo tu. Herceg Novi. Znate li šta je mene sem zraka jutros dočekalo? Smijeh djece. E pa gdje to još ima? Nismo mi ni bogat narod, ni Bog zna kako uzvišen. Naprotiv. Obični ljudi koji su pronašli sreću u ovih 200-tinjah kilometara. Baš to nas čini jedinstvenima. Svako svoju gradi ali i pomaže drugom da je nađe. E to je čar!

Zato se ljudi vraćaju u Herceg Novi. Jer nigdje sreća ne sija kao tu. Nigdje more ne miluje kao tu. Nigdje se noć ne oprašta od zore kao tu.

Dobro jutro najljepši grade. 


Šta ako?

Published on 22:09, 02/27,2015

 (Dalje)


«Prethodni   1 2 3 4 5